draculja

25.11.2006., subota

pOkolj u AEDROIZIU

U gradiću Aedroiziju Čovjek s mračnom dušom.Tajanstveni čovjek uđe u prozor jedne kuće te probode
skakavcem grkljan jednom djetetu.To stravično umorstvo pratila je policija koja je imala zadatak pronaći krvavog zločinca.Slijedeće noći stanovnici bojali su se izaći vani.Ubojica odreže jednom dječaku uho te pobjegne.Ovi misteriozni zločini su čudni zašto ubojica ubija djecu.Policija je opkolila gradić zbog mogućeg
povratka ubojice u grad. Kako se ne bi došlo do više žrtava mora uhititi ubojicu.Jednog jutra ubojica mali dječak ispred kuće igrao se ali ni on nije preživio.Uzeo ga u garažu te ga sa motornom pilom odrezao bubrege i mozak.Ubojica ima morbidne zločine.

NASTAVIT ĆE SE......

- 13:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

29.06.2006., četvrtak

Pokolj u razredu

U gradu Los Angeelsu živio je poznati masovni ubojica imenom Luccianno Morris.Nikad ga se nije moglo uhvatit.Ljudi su pričali da je imao crni šešir i crnu odjeću.

Jedne listopadske večeri,ubijena je prva žrtva. 12-godišnja djevojčica Teresa Adams.
Djevojčica je čula neku tutnjavu u kući dok su roditelji i mlađa sestra spavali.Pošla je
do blagavaonice i iza leđa ju je strašnim činom ubio Luccianno. Ostavio je krvavu poruku "KILL".

Druga žrtva je bila djevojčica,također 12 godina koja je išla sa Teresom u razred,Jessica Road.
Strašni Lucciano joj je na čelo napisao riječ "RED".Što su značile te poruke ni sama policija nije
znala,čak ni glavni inspektor Frank Russel čija je kćer polazila u razred sa Jessicom i Teresom.

Zatim je usljedila nova žrtva,dječak koji također išao u razred sa predhodnim žrtavama,Jack Brown.
Ubojica je ponovno ostavio poruku,ali drukčiju riječ "IMORTAL".

Frank Russel,inspektor,se zabrinuo zašto baš Luccianno izabire djecu iz razreda njegove kćeri.

Nedugo,uslijedile su nove žrtve.Djevojčice koje su se vraćale iz parka,također iz istog ,ukletog 6.b razreda.Kylie Newson i Michelle Lip. Na svakoj djevojčici drukčija poruka.Na Kylie "SNAKE",a na Michelle "THAT".
Počeli su prosvjedi roditelja,djeca iz šestih razreda nisu izlazila iz kuće.Bilo je zaprepaštavajuće.
Nove žrtve ovog puta momak i djevojka od 17 godina. Ubojica je ponovno ostavio isti trag-poruke.Riječi su bile "IF" i "NEW".

Jednog poslijepodneva inspektor Russel dobio je neobično pismo.Anonimno,na njemu su bile ispisane riječi koje je ubojica ostavljao.
KILL
RED
IMORTAL
SNAKE
THAT
IF
NEW
Što je značilo ako pogledate prva slova,ime KRISTIN,a tako se zvala Russelova kći.
Ipak na kraju ubojica je ubijen.Kristin je spašena pred samu smrt.

- 23:34 - Komentari (34) - Isprintaj - #

24.06.2006., subota

Selo bez smrti

Kažu da će smrt posjetiti svakoga, od okrutnoga tiranina do najvelikodušnijega čovjeka na svijetu. A baš to je bio Ivica Marinović, velikodušan i ljubazan mladi seljak i svi za njega kažu da nije zaslužio ništa drugo, nego samo najbolje u životu.

Živio je sa svojom ženom, u koju je bio zaljubljen već od djetinjstva, u jednom malom selu u brdima. Bili su poprilično siromašni, ali su bili veoma sretni i nisu se nikad žalili. Jedina stvar koju su željeli je ta da ostanu zajedno zauvijek.

Jedne zime u selo je došla jedna teška bolest i njegova se žena razboljela. Svaki dan joj je bilo sve gore i gore. Nakon mjesec dana borbe s bolesti, jednog jutra se nije probudila.

Seljani su pokopali njegovu ženu na mjesnom groblju. Ivica je znao da ne može ostati u selu jer je puno njihovih uspomena. Nedugo nakon smrti, u proljeće je Ivica spakirao stvari i otišao zauvijek iz sela.

Išao je preko planina i dolina, prolazio kroz krajeve koje nikad nije vidio, prolazio je kroz šume, gdje je često čuo zastrašujuće zvukove koji su dolazili od iza mračnih drveća. Na putovanju je jeo samo ono što je našao na putu, poput raznih životinja, šumskih plodova i slično. Nakon 3 mjeseca lutanja Ivica se zaželio ljudskog društva. Jednoga dana je došao do jednog brda sa kojeg je vidio jednu prekrasni nizinu u kojoj je bio jedan grad u kojemu je vidio lijepe nove kuće. Ivica je krenuo u grad i na ulazu je stajala ploča s natpisom:

''Dobrodošli u Buliće, svi su dobrodošli''. Ivica je ušao u grad i u gradu je vidio ono što svaki grad ima: crkva, trgovina, restoran i mali hotel. Ali se začudio kad je vidio u da u gradu nedostaje nešto veoma važno.Bulić nije imala groblje.

Došao je do jednog mještanina i pitao ga: ''Oprostite gospodine, možete li mi reći gdje je vaše groblje?''

Na to pitanje čovjek se počeo smijati i rekao ''U našem selu u nema groblja.''

Ivica se začudio kako u selu nema groblja na što mu je čovjek odgovorio da ovom gradu ne treba groblje zato što ovdje nitko ne umire, svi su ljudi zdravi i sretni.

Čovjek mu je pokazao malu rječicu i rekao je da je puna mineralima koji su ljekoviti, zato što rijeka dolazi iz jedne špilje koja ja sveta. I rekao je da u ovom gradu nitko se ne razbolijeva i nitko ne umire!

Čovjek je pogledao čovjeka i rekao mu je: ''Sigurno si gladan, dođi danas navečer u restoran na večeru, obećajem da će biti puno hrane za tebe.

Ivica nikad nije čuo tako ludu priču i razmišljao je da ne prihvati ponudu, ali je bio preumoran od puta i pregladan da odbije. I na kraju ipak je prihvatio ponudu.

Čovjek je dao Ivici da se okupa i dao mu je neku svoju odjeću da odjene, zato što je njegova bila pokidana od puta.

Ivica je došao u restoran i bilo je baš kao što je rekao čovjek, stol pun razna hrane: voća, povrća, kruha i mesa. Ivica se dobro najeo i rekao je da nikad nije jeo bolje meso od ovoga i pitao je o koje je to životinje, a nitko mu nije htio reći.

Ivici je odlučio da mu Lička Rječica postane novi dom. Našao je posao kod jednog farmera. Svaku večer nakon posla, Ivica je išao u restoran i tamo ga je svaki dan čekao pun stol hrane.

Nakon nekog vremena Ivica je počeo vjerovati da tu nitko ne umire. Svi su izgledali sretni i zdravi. Ivica je čak pomislio da je tijekom putovanja umro i da je ovo sve raj.

Ali jedne noći Ivica se probudio iz dubokog sna i čuo je neki čudan zvuk. Zvuk je dolazio iz mračne šume koja je okruživala selu. U početku on je samo čuo cvrčke i vukove, ali onda bi čuo nešto poput šaputanja. Mnogo glasova je dolazila iz mračne šume. Ivica to nije mogao shvatiti što je to. Nakon nekog vremena bi zvukovi prestali i on bi ponovno zaspao.

To se ponavljalo svakog dana, nakon posla odlazio je na večeru i onda je otišao kući spavati gdje je čuo zvukove. Nakon nekog vremena više nije ni mogao prestati jesti tu ukusnu hranu.

Stravični, nerazumljivi glasovi dopirali su iz mračne šume, pojačavajući se kao da ga okružuju, tada nestajali brzo kao što su i došli. Ivica je shvatio da mu nešto iz hrane daje te lude snove ali mu to nije puno smetalo zato što mu je ta hrana bila toliko neodoljiva da nije mogao prestati jesti.

Jedne noći kad se probudio čuo je glasove, ali sada iz kuće njegovog šefa. Pogledao je kroz prozor i kroz zavjesu od šefove kuće je vidio tri sjene. To mu je bilo veoma čudno, zbog toga što je šef bio budan tako kasno u noći, a još je imao i društvo. Ivica je čuo kako oni govore: ''Taj momak postaje sve bolesniji svaki dan'', rekao je njegov šef. ''Ako čekamo još puno, on će bit prebolestan za nas da jede.''

''Postao je dosta velik za sada'', rekao je drugi. ''Jesi li ga vidio nedavno? Od njega možemo dobiti 3-4 dobrog ručka od njega.''

''Samo gledajući ga kako radi, već počnem sliniti'', rekao je treći.

Ivičin šef je tada odgovorio: ''Dobro, ubit ću ga sutra, ali mi vi morate pomoći ovaj put. Neću da opet moram ostati budan cijelu noć, kuhajući ga, kao prošli puta.''

Kada je to čuo smučilo mu se i sada zna zašto u Ličkoj Rječici nema groblja. On je jeo tijela mrtvaca i što je najgore, on je sljedeći!!!

Znao je da nema izbora i da mora pobjeći. Istrčao je iz kuće i otrčao je u šumu. Prolazio je u sred noći kroz mračnu šumu, nije ništa vidio, ali je samo trčao ravno da dođe do nekog tko mu može pomoći. Trčao je dokle je mogao. Nakon nekog vremena srušio se, u ušima je čuo otkucaje svoga srca.

Počeli su se čuti oni glasovi ponovno. Glasovi su postajali sve glasniji i glasniji, i napokon je uspio čuti što to glasovi govore:

''Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob!''

To je bilo u trenutku kada je mjesečeva svijetlost prodrla kroz grane drveća i tako na mjesečini je mogao vidjeti prizor od kojeg mu se krv sledila. Šuma je bila puna ljudskih kostiju, lubanja, ruka, nogu i prstiju. Možda su oni bili samo putnici poput Ivice. Šaputanje je postalo još glasnije:

'' Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob!''

Kao što sam rekao, Ivica je bio dobar čovjek i htio je pomoći njihovim dušama. Ivica je bio prestravljen, umoran i bolestan, ali je znao što treba učiniti. Našao je veliki kamen i iskopao je jedan veliki grob. Nakon nekoliko sati kopanja, njegove ruke su bile izrezane i krvarile su. Stavio je kosti u grob i zatrpao ga je sa zemljom.

Nakon što je pokrio sve kosti sa zemljom, glasovi su odjednom prestali i noć je postala ponovno tiha. Ivica je tada nastavio dalje trčati i nestao je u mraku šume.

Nakon nekoliko dana Ivica je stigao u jedan grad, gdje je odmah potražio šerifa. Ispričao je cijelu priču jednom policajcu, koji mu naravno nije odmah povjerovao, ali je posumnjao da bi to mogla biti istina zato što su i prije neki ljudi odlazili u taj grad, a nitko se nikad nije vratio. Policajac je pristao s njime otići natrag u grad.

Kada su došli u grad, ulice grada su bile prazne. Pokušavali su nekoga dozvati, ali se nitko nije javio. Kada su otvorili vrata restorana, vidjeli su zastrašujući prizor. Bila je jedna večera odjednom smrznuta u vremenu. Stolovi su bili puni pokvarene, smrdljive hrane. Na stolcima su sjedili mrtvi građani Ličke Rječice, na njihovim licima se moglo vidjeti da su umrli u velikim bolovima, njihova koža je bila ljubičaste boje.

Tada se policajac okrenuo prema Ivici i rekao: ''Ti su se ljudi sigurno otrovali hranom.'', i uzeo je jedan dio mesa da ga ispita u laboratoriju.

Došli je još ljudi iz drugog grada koji su pomogli zakopati tijela pokojnika da se ne bi širila bolest, stvorivši tako prvo groblje Ličke Rječice.

Ivica je znao da se nisu otrovali hranom, nego da pokopavši kosti iz šume, njihove duše su se osvetile njihovim ubojicama prije odlaska na posljednje počivalište.

Ivica se odselio u drugi grad, koji je imao groblje, i Ivica je shvatio da od smrti ne možeš pobjeći i da svatko od nas jednom mora umrijeti.

- 13:54 - Komentari (5) - Isprintaj - #

23.06.2006., petak

Djevojčica

Helena je išla u restoran u studentskom domu u Osijeku. Ona je bila prva godina fakulteta.

U restoranu je ugledala jednog zgodnog mladića. Pogledala ga je i nasmijala se. To je bilo Ivan. On je išao s njom na kemiju. On je smatrala da on izgleda neodoljivo u odijelu za kemiju.

On je nju opazio, nasmiješio se i pozvao je da dođe kod njega za stol. Ona je uzela svoj tanjur i polako koračala na drugi dio restorana da joj slučajno ne bi ispao tanjur ili prolila sok.

Kada je sjela, on ju je pitao kako je provela dan, odakle je, što ju zanima...

Navečer kada je u svojoj sobi sjela za svoj stol s bilješkama iz kemije, knjigama iz hrvatskoga i povijesti, htjela se koncentrirati na učenje, ali nije mogla jer je stalno mislila na Ivana. ''Moram priznati'', rekla je sebi, ''Mi imamo mnogo toga zajedničkoga.'' Nije mogla prestati misliti kako je on dobar i lijep. Nakon sati povijesti on ju čak otpratio do njezine sobe.

Nije mogla prestati misliti na njega da je jedva čula neko kretanje u svojoj sobi. Kad je okrenula glavu, vidjela je kako neka djevojčicu ulazi u kupaonicu iz njezine sobe.

Pomislila je da je neko dijete ostalo ovdje nakon što su njegovi roditelji otišli. Helena je polako otišla do kupaonice. Kada je ušla unutra nije nikoga vidjela. To ju je veoma zbunilo. Ona je bila sigurna da je vidjela kako netko ulazi.

Pomislila je da se sigurno skriva ispod tuša. Pomaknula je zavjesu ispred tuša, ali nije je bilo ni tamo. Pretražila je cijelu kupaonicu, ali tamo nije bilo nikoga.

Helena je vrisnula. ''Ubijte ga! Ubijte ga! Ubijte ga!'' Miš je iskočio od nekuda i otrčao u sobu. Odmah je zgrabila metlu i potrčala u sobu da ubije to malo stvorenje.

Kada je ušla u sobu brzo je stala. U sobi je stajala djevojčica koja je izgledala poput anđela. Izgledala je kao da ima 4 ili 5 godina. Djevojčica je imala bijelo plavu haljinu na sebi.

Kleknula je pred djevojčicu. ''Odakle si došla?'', Helena je pitala djevojčicu smiješeći se.

Djevojčica je samo tamo stajala gledajući u Helenu, ali kao da ju zapravo ne vidi.

Vrata njezine sobe su se otvorila. To je bila Josipa iz susjedne sobe. ''Hi, Helena'', rekla je Josipa zabrinuto. ''Ja i Ivana smo čule tvoj vrisak. Došla sam vidjeti da li je sve u redu.''

''Sve je u redu'', odgovorila je. ''Ma samo me iznenadio jedan miš u kupaonici, osim toga, dobro sam.''

''To je dobro'', odgovorila je Josipa. ''Vidimo se sutra ujutro na doručku.''

''Ej samo još nešto, da li si ti ikada vidjela ovu djevojčicu? Nisam ju nikada vidjela oko doma, pa pretpostavljam da ju netko od roditelja izgubio ovdje.'', rekla je Helena.

Josipa ju je pogledala zbunjeno. ''Koju djevojčicu?''

''Pa ovu……ovdje.'' Kada je Helena pogledala, više nije bilo djevojčice.

''Mislim da samo trebaš odspavati.'', rekla je Josipa. ''Još si u šoku od onog miša. Vidimo se ujutro. Laku noć.''

''Da, laku noć.'' Heleni je to bilo čudno kako je nestala, a bila je tamo prije sekundu.

Dva i pol sata kasnije, nakon što se otuširala, obukla omiljenu pidžamu i oprala zube, legla je u krevet da spava.

Zatvorila je oči i razmišljala o domu. Tada je osjetila da ju netko gleda.

Kada je otvorila oči, vidjela je da na krevetu stoji djevojčica. ''Ti se baš voliš pojavljivati u kasnim satima.'', rekla je Helena.

''Da li bi mi željela reći svoje ime?'', pitala je Helena. Djevojčica je samo gledala u Helenu, kao da ju proučava.

Helena je dotaknula njezino lice. Njezini obrazi su bili ledeni. A njezine oči, imala je duboke, plave oči, a njezin pogled je bio tako tužan.

Djevojčica je pogledala u Helenu i ispustila je tihi vrisak. Crvena crta je počela nastajati na njezinom vratu i krv je počela sukljati iz vrata.

Dok je Helena gledala u strahu i čuđenju, djevojčica je odjednom nestala.

Sljedeći dan Helena je zaključila da je to sve samo bila noćna mora, ali da bude sigurna u to, otišla je u knjižnicu da provjeri da li je neka djevojčica ovdje ubijena. Bila je veoma potresena time i nadala se da neće pronaći ništa o djevojčici i da je to sve samo bila samo noćna mora.

Helena je već skoro odustala od potjere kada je ugledala novinski članak:

''Nerazjašnjeno ubojstvo u fakultetu u Ličkoj Rječini još muči policiju.''

''Četverogodišnja djevojčica Marija Duvnjak je pronađena mrtva u sobi svoje starije sestre. Marija i njena majka Ivona su ostali preko vikenda s Marijinom sestrom Nikolinom, studenticom na fakultetu.''

''Ivona i Nikolina su obilazili fakultet kada je, sudeći prema izjavama svjedoka, netko ušao u sobu gdje je bila Marija. Nakon kraćeg vremena, iz sobe se čuo jedan vrisak. Kada su ušli u sobu, našli su Mariju kako leži na podu, razrezanog vrata u lokvi krvi. Policija nije uspjela naći niti jedan otisak prsta, DNK uzorak i niti jedan korisni dokaz.''

Helena je okrenula sljedeću stranu i ugledala sliku djevojčice. Kada je vidjela sliku, vidjela je da je to ta djevojčica. Bio je onaj isti pogled u djevojčičinim očima, koji je izgledao kao je djevojčica izgledala veoma tužno. ''Kad bi mi bar mogla reći tko ti je to učinio.'', rekla je Helena tiho.

''Hi, Helena!'', rekao je netko iza nje. Okrenula se i nasmijala. ''Hi, Ivan! Kako si?''

''Dobro'', odgovorio je. ''Što čitaš?''

''Ništa. Baš sam se spremala da idem.'', odgovorila je Helena.

''Super. Što kažeš da te otpratim do tvoje sobe'', rekao je Ivan.

Ona je pristala, pa su oni krenuli. Blizu njezine sobe, pojavila se djevojčica od nikuda. Helena se iznenadila kada je vidjela da je Ivan pogledao u djevojčicu i rekao: ''Vratila se iz drugog svijeta, djevojčice?''

Djevojčica je pogledala u Helenu s nekim smiješkom na licu.

''Uskoro je vrijeme.'', rekla je djevojčica Heleni s nježnim, dječjim glasom.

Ivan je pokušao udariti djevojčicu, ali kao da je udario u vjetar. Njegova ruka je prošla kroz njezino tijelo, kao da ona tamo ne stoji.

Ona je pogledala ponovno u Helenu i nasmiješila se i rekla: ''Uskoro je vrijeme''

Ivan je pogledao u Helenu s mržnjom u njegovom pogledu, izgledao je kao da je neka potpuno druga osoba. Uhvatio ju je za ruku i počeo ju vući iza zgrade.

''Ivane, što radiš!!'', vikala je plačući histerično.

''Ono što planiram učiniti od dana kad sam te prvi puta vidio.'', rekao je mirno, premirno.

Kada ju je odvukao iza zgrade, strgao je odjeću s nje, izvadio svoj lovački nož i prerezao je Heleni vrat.

''Studentica pronađena iza ženske spavaonice u fakultetu u Osijeku.'', pisalo je u sutrašnjim novinama.

''Devetnaestogodišnja djevojka Helena Ivaković je pronađena mrtva jučer u 15:30 sati iza ženske spavaonice. Nisu pronađeni otisci prstiju ili DNK uzorci. Ubijena je lovačkim nožem. Sumnja se na samoubojstvo.''

- 13:02 - Komentari (9) - Isprintaj - #

22.06.2006., četvrtak

Mrtvac

U jednom stanu je živjela sama jedna starica. Jednoga dana njezini prijatelji su je pokušali nazvati ali je bilo zauzeto. Nakon što je nekoliko dana, kada je uvijek bilo zauzeto, prijatelji su se zabrinuli i nazvali policiju da odu kod nje u stan da provjere da li je sve u redu s njom.

Kada je policija ušla u stan, znali su da nešto nije u redu. Osjećao se snažan smrad. Odmah su pomislili da je starica umrla. Kada su ušli u njezinu sobu, našli su njezino beživotno tijelo s telefonom u ruci. Nije bilo nikakvih naznaka da je napadnuta, ali njezino lice je bilo ''smrznuto'' od straha.

Saznalo se da se njezin muž jako bojao da će biti sahranjen živ i žena mu je dala da instaliraju telefon u lijes. Policija je tražila od operatera da kažu odakle je došao zadnji poziv starici i oni su ustanovili da je došao iz lijesa njezina muža. Policija je odmah rekla grobaru da iskopa njegov lijes.

Kada je iskopao, grobar je glasno vrisnuo i istrčao iz groblja. Njegova kosa je potpuno pobijelila. Kada su policajci pogledali u grob vidjeli su mrtvaca s veoma bolnim izrazom lica i telefonom u ruci. Čovjek je pokušao nazvati ženu i prestrašio ju do smrti.

- 12:54 - Komentari (5) - Isprintaj - #

21.06.2006., srijeda

lutka

Djevojčica po imenu Kristina, jako je voljela lutke i imala je kolekciju lutaka. Jednoga dana u njezinom gradu se otvorila prodavaonica lutaka. Osobito joj se svidjela jedna lutka koja je dizala ruku i imala ispružena dva prsta. Roditelji su udovoljili njenoj želji, ali pri kupnji, prodavačica im je rekla da ne smiju Kristinu ostaviti samu s lutkom! Roditelji to nisu shvaćali ozbiljno. Nakon nekoliko dana, roditelji su morali na poslovnu večeru. Kada su se vratili, čekao ih je zapanjujući prizor - mrtva djevojčica, njihova Kristina. Pokraj nje je bila polegnuta krvava lutka, koja je sada pokazivala tri ispružena prsta - treća žrtva!!!!!!!!!!!!!!!!!!

- 14:07 - Komentari (5) - Isprintaj - #

20.06.2006., utorak

Obećanje

U Sisku živjela su dva mladića koji su se zvali Petar i Stjepan. Oni su bili najbolji prijatelji, toliko da su jedan drugom obećali da će biti kumovi jedan drugom kada su budu ženili. Uzeli su nož i zarezali su ruku i spojili ih da to obećaju i krvlju.

Kada su odrasli, postali su jako različiti ljudi. Petar je bio dobar čovjek, radio je na imanju svoga oca, bio je vrijedan, uvijek je htio pomoći. Stjepan je bio nezaposlen, trošio je puno novaca svojeg oca u barovima i na kockanje. Petar ga je upozoravao da mu to nije dobro i da bi se trebao negdje zaposliti, ali mu je Stjepan rekao da se ne brine za njega. Jednog dana Stjepan je izgubio puno novaca na kartanju, a nije više imao od koga posuditi i sljedeće jutro je pronađen mrtav u jednoj uličici.

Petar je nekoliko mjeseci redovito posjećivao Stjepanov grob na malom lokalnom groblju nedaleko od grada. Marko je znao da mora nastaviti svoj život, što je i učinio. Godinu dana kasnije upoznao je jednu mladu djevojku koja se zvala Marija, koja se tek doselila u grad. Šest mjeseci poslije odlučili su se vjenčati.

Tada se Petar sjetio obećanja koje je napravio sa Stjepanom dok su bili djeca. Stjepan je bio mrtav, pa, jasno, nije mogao mu biti kum. Ali Marko je osjetio da barem treba poštivati svoje obećanje i pitati ga, bio on živ ili mrtav. A, osim toga Petar je bio i malo praznovjeran. I smatrao je da bi Stjepan mogao doći kao duh i uništiti njegov život ako ga ne pita.

Jedne noći Petar je otišao na mjesno groblje. Otvorio je vrata groblja koja su glasno škripala dok ih je otvarao. Otišao je do Stjepanovog groba i rekao mu o planovima za vjenčanje. ''Sjećaš li se onoga što smo si obećali dok smo bili djeca?'', pitao je Petar. ''Bilo bi lijepo kad bi mi mogao biti kum, ali kad si mrtav i…….''

Ali prije nego što je Petar završio rečenicu, osjetio je da tlo počinje podrhtavati pod njim. Postajalo je sve jače i jače, i svjetlo se pojavilo na nebu. Otvorila se velika rupa tamo gdje je bio Stjepanov grob. Marku se krv sledila u žilama kad je se Stjepan počeo polako dizati iz zemlje, njegovo lice je bilo isto kao kada je sahranjen.

''Lijepo od tebe što si došao i pitao me.'', rekao je Stjepan. ''Mislio sam da nećeš nikad doći.'' Marko je jedva progovorio: ''Pa…….ti si bio mrtav, kako to da se nisi uopće promijenio?''

''Ne puštaju ljude u Raj tko je nešto obećao i nije ispunio.'', odgovorio je Stjepan. ''Tako sam ja ležao ovdje cijelo vrijeme. I bit ću i dalje prisiljen, ako mi ne daš da ispunim obećanje i budem ti kum na tvom vjenčanju.''

Petar je shvatio da ne može ništa drugo nego pomoći prijatelju. Tako je on njega odveo u grad. Ne moram ni reći kako su građani bili prestravljeni i začuđeni kada su vidjeli Stjepana, kojega su sahranili prije godinu dana, koji se vratio nazad živ. Kada su vidjeli da je isti kao što je bio, stanovnici su ga počeli ponovno prihvaćati, iako je već bio mrtav.

Došao je i dan vjenčanja, svi su se zabavljali do ranih jutarnjih sati. Dok je Petar uživao u sporom valceru sa Marijom, Stjepan ga potapšao po ramenu i rekao:

''Vrijeme je da idem. Bilo bi lijepo da me ti otpratiš do groblja. Tako se možemo oprostiti…''

Petar je poljubio Mariju i rekao: ''Vratit ću se ovdje, obećajem ti.''

Njih dvojica su krenuli na groblje, većinom su šutjeli. Stjepan je gledao u sjaj zvijezda s osmijehom na licu. Kada su došli do groblja Stjepan je otvorio vrata, a sada nisu bili s druge strane stari, kameni grobovi, nego zlatni put koji vodi kroz predivnu šumu sa šarenim voćkama. Pjesma ptica je bila nešto najljepše što je Marko ikad čuo.

''Da li je to Raj'', Petar je pitao Stjepana

''Mora biti'', odgovorio je Stjepan. ''Ali ti ne možeš ići, još nije tvoje vrijeme. A usto ti imaš i ženu koja te čeka u gradu.''

Petar je znao da mora ići nazad, ali nije mogao maknuti pogled s tih ljepota Raja. ''Mogu li ići s tobom?'', pitao je Petar. ''Izaći ću za nekoliko minuta, obećajem. Moram vidjeti kako je unutra.

Stjepan je znao da Petru duguje uslugu, pa mu je dopustio da ga slijedi unutra. Oni su šetali kroz predivne šume, livade i plaže, Petar je razmišljao o tome kako je to ljepše tisuću puta nego što su govorili da će biti. Marku su došle suze na oči od tih svih ljepota.

Kada je pogledao na sat, začudio se što je već prošao jedan sat otkako je on ovdje, a izgledalo je samo kao da je prošlo samo nekoliko minuta. Marko je htio nastaviti hodati, ali je ipak potapšao Stjepana po ramenu i rekao da mora ići.

''U redu onda.'', rekao je Stjepan s osmjehom. ''Možda ćemo se vidjeti jednog dana.''

Rekavši to, svijet oko njih je nestao i Petar se ponovno našao na mračnom groblju. Nije mogao dočekati da dođe u grad i kaže Mariji što ih čeka s druge strane. Ali dok je hodao grobljem primijetio je da se nešto čudno dogodilo. Staro, malo groblje sada je bilo popunjeno novim grobovima, velikim spomenicima i mauzolejima.

Kad je došao u grad, pomislio je da je skrenuo negdje s puta i došao u krivi grad, jer je grad bio pun visokih zgrada od stakla i čelika. Ljudi su bili čudno obučeni i gledali su u njega kao da je neko čudovište. ''Gdje sam ja?'', upitao je prolaznika. ''Sisku.'', odgovorio mu začuđeno. ''Što je s tobom? Da li si pijan ili što?''

Petar je već bio prestravljen. Pitao je po gradu za Mariju, ali nitko nije čuo za nju. Pokušao je naći svećenika koji ih je vjenčao, ali bezuspješno. Tamo je naišao na jednog svećenika kojem je ispričao cijelu priču o tome kako je otišao na groblje odvesti mrtvog prijatelja i ostalo. Svećenik se počeo smijati i naravno nije mu vjerovao i rekao je:

''Nemoj govoriti gluposti. Čuo sam tu staru priču o duhovima već milijun puta.''

''O čemu govorite?'', pitao je Marko.

Svećenik je zapalio cigaru i tada je rekao Marku da je to stara priča o mladoženji koji je nestao na dan vjenčanja, a mlada, kada je vidjela da je on nestao, razboljela se i umrla.

''To nije moguće!!!'', vikao je Marko.

Svećenik je izvadio debelu, prašnjavu knjigu s vrha police. Otvorio je knjigu i rekao:

''Ne kažem da je to istinita priča, ali imam stare crkvene spise o tome.''

Našao je zapis o vjenčanju, pokazao ih Petru i rekao: ''Vidiš? Evo ih, vjenčani prije 150 godina.'' Petar je pogledao u zapis i ''smrznuo se''. Imena koja su pisala su bila Marija i Marko.

Petar nije ispunio ono što je obećao Mariji da će se vratiti, a nije se vratio. Petar nikad nije povjerovao da ga nije bilo 150 godina. Petar je otišao ponovno na groblje i nikad se više nije vratio. Nitko ne zna što je bilo s njime. Zapravo, govori se da njegov duh još uvijek luta starim dijelom groblja u Sisku, izvan Raja. Ako želite ići pomoći njemu da nađe Mariju, bolje nemojte, zbog toga što je već bilo desetak slučaja da je netko otišao na taj dio groblja i nikad se nije vratio.

- 12:09 - Komentari (12) - Isprintaj - #

CRKVA

Ova se priča dogodila davno prije automobila, autocesta ili motela. Ljudi su putovali sporo i dugo na konjima ili kočijama. I vagoneri – kako su prije zvali ljude koji često putuju, bili su jako umorni od puta i željeli su naći mjesto gdje mogu prespavati.

Jedan vagoner – Božo Nikolić je krenuo na jedno dugo putovanje. Vozio je potrepštine za jednu farmu u Ličkoj Rječici. To putovanje je trebalo trajati 2 dana. Kada je počela padati noć, postajalo je hladno, a i Božo je postajao umoran i gladan. Stoga je on odlučio negdje stati da odspava.

Vidio je jednoga farmera koji se vraća sa polja i Božo ga upitaše ga gdje može naći neko mjesto da odspava. Starac mu odgovori da nema nikakvog odmorišta u blizini ali zna jednu prečicu do Ličke Rječice, ali mu preporučava da tamo ne ide po noći. Kada ga Božo pitao zašto, on mu odgovori da je taj put uklet.

Ali Božo je bio preumoran i rekao je starcu da će ipak ići tim putem. Rekao je da se ne boji da tamo ima duhova i da je putovajući Likom čuo mnogo takvih legendi i da nijedna nije bila istinita.

Božo je ipak otišao prečicom i nakon nekoliko sati je shvatio da ta ''prečica'' ustvari nije prečica. Oko njega je bilo samo mračno, zastrašujuće drveće i čuli su se zastrašujući zvukovi iz šume. Nakon nekog vremena Božo je uočio s lijeve strane malu bijelu crkvicu. Božo je zaključio da su vjerojatno otključana vrata crkvice i da u crkvici može prespavati, a ujutro nastaviti s putovanjem. Došao je do crkve, otvorio škripava vrata i ušao u crkvu.

Crkva je bila prazna. Nije mogao vjerovati kako je imao sreće što je našao tako mjesto u sred šume. Božo je legao na klupu u stražnjem dijelu crkve i ubrzo je zaspao.

Sat vremena poslije Božu je probudio čudan zvuk iz prednjeg dijela crkve. Čuo je zvuk ponovno, ali ovaj put glasnije. Božo je našao svijeće, ali nije našao šibice da ih upali. Duboko je udahnuo i krenuo u prednji dio crkve. Kada se približavao u mraku je vidio nešto bijelo da se polako kreće. ''Tko je to?'', upitao je Božo. Jedini odgovor koji je dobio, bilo je glasno, bolno stenjanje.

Božo je našao šibice u svome džepu i pokušao je zapaliti svijeću, ali neuspješno. Sada se već bio jako prestrašio kada je vidio da mu se to približava. Kada mu se više približila, mogao je vidjeti da je to žena u dugoj, bijeloj haljini, njezina duga, neuredna kosa prekrivala je njezino lice. Sve je glasnije stenjala kada mu se približavala.

Božo je počeo bježati prema vratima i pokušao je ponovno upaliti svijeću, ali ponovno neuspješno. Žena se još više približila njemu. On je primijetio da je prednji dio njezine haljine umrljan blatom.

''Šššššštto želiš???'', pitao je Božo, njegov glas je podrhtavao od straha. Došao je do vrata, ali vrata su bila zatvorena. Žena se približavala sve bliže i bliže i njezino stenjanje je postajalo glasnije.

Božo je ponovno pokušao upaliti svijeću i ovaj put je jedva uspio. I kada je podigao svijeću u zrak, prepao se i počeo je teško disati – njezino lice je bilo točno pred njegovim. Oči su joj bile krvave, koža blijeda i ispucana kao stara, bačena lutka. Pokušala je dodirnuti njegovo lice i u tom djeliću sekunde Božo je mogao da su njezini prsti bili slomljeni i prljavi.

Božo je otvorio vrata i trčao u svoju kočiju, mogao je čuti njezine korake iza sebe. Brzo je odvezao konje i sjeo na vozačevo mjesto i prije nego je krenuo, žena ga je vukla u pokušaju da ga sruši iz kočije.

Božo je ipak uspio pobjeći i rano ujutro je stigao u Ličku Rječicu. Uletio je u restoran i srušio se na stolicu. Zapalio je cigaretu i samo sjedio. Ljudi su ga samo gledali.

''Jesi li dobro?'', pitao ga je vlasnik restorana. Božo mu je ispričao priču o duhu. Vlasnik ga je gledao neko vrijeme i rekao mu: ''To nije bio duh. Mislim da si vidio Helenu Ivanković. Policija ju već traži nekoliko dana.''

Vlasnik je počeo objašnjavati Boži o Heleni. On je rekao je Helena mlada djevojka koja je pobjegla iz ludnice. Ona je rodila izvan grada, a nije imala muža i bojala se što će mještani govoriti o njoj, pa je ona ubila dijete i zakopala ga duboko u šumi izvan grada.

Ali nju je izjedala krivnja i poludila je. Nije ju se više moglo kontrolirati, pa ju je njezina obitelj strpala u ludnicu. Dok je bila tamo, ona je tamo plakala i govorila da je imala dijete koje je sada samo negdje u hladnoj šumi. Ali problem je bio što ni ona više ne zna gdje ga je zakopala.

Jedne noći kad je doktor otišao u Heleninu sobu da joj da lijek, nje tamo nije bilo.

Nakon što je Božo rekao da je ona u crkvi, policija je tamo otišla, ali tamo su pronašli samo blatne otiske nogu. Božo nije ostao u gradu dovoljno dugo da sazna što je bilo Heleni.

Božo se kune da više nikad neće ići prečicama u koje nije siguran da su sigurne, koliko god one skraćuju put.

I naučio je da treba slušati priče koje narod govori, zato što u njima uvijek ima malo istine, ako pažljivo slušaš……

- 09:35 - Komentari (2) - Isprintaj - #

19.06.2006., ponedjeljak

Ubojica

Bila je noć u Ličkoj Rječini. U blizini nije bilo ni žive duše. Obitelj Maričić se selila u jednu staru, napuštenu kuću gdje je živio starac Petrović dok mu nije izvađena kralježnica i glava spržena u mikrovalnoj pećnici. To je bilo najgore ubojstvo koje je čovječanstvo ikad vidjelo. Taj strašan zločin je počinio njegov sin Tihomir.

To ubojstvo je stvarno potreslo zajednicu. Stari Petrović je stvarno volio svog sina. Branio je svog sina kada je činio mala vandalska djela protiv drugih članova zajednice. Tihomir je imao stalno problema, a njegov otac mu je uvijek pomagao. To ubojstvo je bilo tako neočekivano. Njegov otac mu je bio jedini prijatelj.

Vratimo se sada obitelji Maričić koja se uselila u njihovu kuću. To je bila jedna obična obitelj. Ante i Ana su imali dvoje djece, petnaestogodišnju Mariju i desetogodišnjeg Marka. Djeca su upalila televizor kojeg je otac tek donio iz kombija. Nije bilo ništa pametno na programu pa su stavili na vijesti.

U vijestima su čuli sljedeće: „Večerašnja glavna vijest je da je Tihomir Petrović pobjegao iz psihijatrijske bolnice. Da vas podsjetimo, Tihomir Petrović je ubio svoga oca tako da je izvadio njegovu kralježnicu, odsjekao mu glavu i spržio je u mikrovalnoj pećnici. Policija strahuje da bi se mogao vratiti u svoj rodni grad, Ličku Rječinu. To je posebno upozorenje svim ljudima s tog područja da budu na posebnom oprezu. Nemojte otvarati vrata strancima. Policija ulaže sve moguće napore da uhite najokrutnijega ubojicu. On može biti naoružan i opasan.”

„O čemu su to govorili?”, pitao je otac.

„Ma ništa posebno. Samo još jedan zatvorenik je pobjegao i policija želi da svi budu na oprezu.” Odgovorila je Marija, koja nije željela propustiti nijedan trenutak TV showa koji je slijedio na TV-u.

Ante je bio više zabrinut zbog vijesti i želio je biti na oprezu, ali nije želio plašiti djecu.

„Ana!”, viknuo je Ante, „dođi u kuću.

„Šta? Još imamo jedan cijeli kamion stvari za unijeti unutra.”, prigovarala je Ana.

„Ne sada, dušo. Samo uđi unutra da mogu zaključati i pomozi mi provjeriti da su svi prozori i vrata zaključani.”, rekao je Ante.

„Šta se događa s tobom?”, upitala ga je Ana zbunjena njegovim ponašanjem.

„Ubojica je pobjegao iz zatvora. Policija misli da bi mogao doći ovdje u Ličku Rječinu.”, objasnio je Ante.

Tek kad su provjerili sve brave, čuli su jedan glas. „On dolazi kod vas”, upozorio ih je glas. „Vi........vi ćete umrijeti.”

„Tko si ti? Tko je u kući? Tko će doći kod nas?“, ispitivao je Ante dok je pretraživao sobe da nađe uljeza.

Obitelj se držala zajedno na kauču i gledali su prozore i vrata, bojali su se da su im životi u opasnosti. Ali nisu mogli zvati policiju i reći im da ih je duh upozorio da će ih netko ubiti.

Točno kad je sat označio ponoć, čuo se zvuk otvaranja glavnih ulaznih vrata. Obitelj se zagrlila zajedno kad je zvuk koraka postajao sve glasniji i glasniji, kako se približavao sobi u kojoj su sjedili njih četvero. Ante je uzeo bejzbolsku palicu. Čekao je pred vratima da uđe uljez u sobu.

Odjednom su se ugasila svjetla i Marija je vrisnula. Kada su se svjetla upalila, ubojica se pojavio pred njima. „Gdje je Marija, ona je nestala”, viknuo je Ante. Njezina majka je počelo odmah plakati.

„Tko si ti”, upitaše ga Ante.

„Zašto, ja sam Tihomir.”, smijao se zlobno, vidjevši koliki je strah prouzročio kod obitelji Maričić.

„Gdje je naša kćer? Dati ćemo ti sve što želiš ako nam vratiš našu kćer.“, jecala je Ana.

„Vi hoćete vidjeti svoju kćer ponovno?“, smijao se Tihomir. „Pa, pogledajte.“ Tihomir je pokazao na strop i Ana je vrisnula. Tamo je bila zavezano Marijino beživotno tijelo sa 13 čvorova.

„Svi mi moramo jednom otići“, rekao je Tihomir i nestao.

„Pokušao sam vas upozoriti, ali vi niste slušali“, rekao je onaj stari glas. „Bježite dok još možete, on će se vratiti.“ Ante se uspaničio i nije ga bilo briga što drugi misle i počeo je vikati: „Marko, Ana idemo odavde!!“

Ponovno su se ugasila svjetla i čuo se krik njegove žene. „Ana“, viknuo je Ante. Kada su se svjetla upalila, Ane više nije bilo. Tihomir ju je odvukao u šumu gdje je bio stroj koji služi za rezanje grana i drva. Bez oklijevanja, Tihomir je stavio Anu u stroj i upalio ga. Dijelovi kostiju i krv frcali su okolo mjesta gdje je Ana bila živa izrezana. On je stajao tamo i gledao taj prizor kao da gleda neku izvedbu komedije.

„Sada je vrijeme da umru ostali u kući, kada neće otići iz moje kuće.“, govorio je Tihomir dok se vraćao u kuću. Ante je bio u kuhinji i tražio je Anu. Nije mogao zvati pomoć zbog toga što su se tek doselili u kuću, telefon još nije bio priključena, a najbliži susjedi kilometrima daleko. On je samo želio da se prekine ta noćna mora.

„Ti si sljedeći“, rekao je Tihomir kad je uhvatio Antu za vrat. Ante je uspio uzeti nož da pokuša obraniti sebe i sina. Potrčao je gore u sobu, a Tihomir za njim. U sobi ga je uspio uhvatiti i oteo mu nož. S tim nožem mu je razrezao grkljan i nastavio mu potpuno odrezati glavu. Podigao je njegovo tijelo na ramena i vrtio se po sobi da pošprica cijelu sobu krvlju. Odnio je njegovo tijelo do stepenica i bacio ga dolje.

„Tata“, vikao je sin. Sada je bio potpuno sam s ubojicom.

Tihomir se počeo glasno smijati i gledao u Marka i rekao: „Dobro došao u moju noćnu moru....“

„Ne više“, rekao je onaj glas.

„Tko je to rekao?“, pitao je Tihomir, po prvi puta uplašeno. „Ti zvučiš kao moj..........moj tata.“ „Vidio sam dosta. Ti više nećeš nikoga povrijediti, naručito ne ovoga dječaka. Možda sam uništio tebe, ali neću ovoga dječaka.“

„Dođi i bori se kao muško. Jednom sam te ubio, mogu ubiti i tvoju dušu.“ Tihomir je gledao uplašeno i odjednom osjetio da je poletio i zabio se u zid. Na zidu se zabio u jednu vješalicu koja ga probola kroz tijelo. Tako na zidu je samo rekao: „Tata, pomozi mi.“

„Ne ovaj put sine, ne ovaj put.“

- 16:12 - Komentari (2) - Isprintaj - #

DIJETE

U jednom malom gradu je živio mladi bračni par, Marko i Ivona sa svojim petogodišnjim sinom Nikolom. Oni su često odlazili vikendom u svoju vikendicu na jezeru. Jednom Ivona nije mogla ići, pa su otišli sami Marko i njegov sin. Marko je malo previše popio i nije ni primijetio da se njegov sin utapa u jezeru. Kada je primijetio da nema njegovog sina, brzo je došao k sebi i odmah ga počeo tražiti. Kada je pogledao u jezero, vidio je beživotno tijelo njegova sina kako pluta po jezeru. Pokušao ga spasiti, ali više nije ništa mogao.

Kada je to doznala njegova žena, ona ga je zauvijek krivila za to. On je rekao da on nije ništa mogao učiniti i da ne može njega kriviti za tu nesreću. Njih dvoje više nisu mogli ostati u svom gradu, zbog toga što je tu bilo previše uspomena na sina, pa su se odlučili preseliti u drugi grad, Ličku Rječinu. Prodali su svoju staru kuću i vikendicu i kupili su jednu kuću u Ličkoj Rječini.

Nedugo nakon useljenja, često ih je noćima budio dječji plač. Ali nikako nisu uspjeli saznati odakle dopire taj plač. Kada bi krenuli da čuju odakle dolazi plač, on je brzo prestao. Oni su nastavili spavati. Mislili su da netko od susjeda ima dijete, i da ih njegov plač budi.

Nakon nekoliko dana kada im je to postalo već čudno, pitali su sve susjede da li imaju dijete ili da li čuju plač, ali nitko od susjeda nije imao dijete, a nisu ni čuli plač.

Jedne noći probudila se samo Ivona i ona se digla iz kreveta da vidi odakle taj plač dolazi, ali ovaj put nije prestajao brzo. Zvuk plača je vodio Ivonu do jedne male sobice na tavanu. Kada je otvorila vrata od sobe, u sobi je vidjela samo sjenu jednog djeteta. Ivona je upitala dijete zašto plače, a dijete je počelo glasnije plakati, a nakon toga počelo nešto nerazumno govoriti. To je postajalo sve glasnije i glasnije i već se moglo razumjeti da je dijete reklo:

''Tata je kriv! Tata je kriv! Tata je kriv! Tata je kriv! Tata je kriv!''

Kada je Ivona to čula, a već je sama krivila Marka za sinovu smrt, potpuno je izgubila kontrolu nad sobom i otišla je u kuhinju. Uzela je nož i otišla kod muža u sobu i počela ga je bosti nožem i vikala: ''Ovo je za Nikolu!!!''

Kada je Ivona vidjela što je učinila, znala je ne smije zvati policiju, jer bi ju sigurno osudili za ubojstvo. Odvukla je njegovo tijelo u podrum, izbacila svu hranu iz zamrzivača i stavila je njegovo tijelo unutra. Počistila je svu krv u kući. Sljedeći dan je rekla susjedima da je Marko otišao poslovno iz grada.

Sljedeću noć je ponovno čula dječji plač i ponovno otišla gore. Tamo je opet vidjela sjenu djeteta i ponovno je čula:

'' Tata je kriv! Tata je kriv! Tata je kriv! Tata je kriv! ''

Sada joj nije bilo jasno što sada dijete hoće. Ona je rekla: ''Osvetila sam se za tvoju smrt, što sada hoćeš da učinim?''. Dijete je odgovorilo: ''Učini mu ono što je on učinio meni.''

Ivoni nije bilo jasno što treba učiniti. Sljedeći dan dok je razgovarala sa susjedom saznala je da su bivši stanari imali dijete koje je nestalo i nikad nije pronađeno. Ako ju zanima više o tome, trebala bi pitati bivše stanare. Rekla joj gdje oni žive.

Ivona je odmah otišla kod njih i pitala ih što je bilo s djetetom, na što su oni odgovorili da ni oni ne znaju. Rekli su da ga je policija tražila godinu dana ali ga nije uspjela pronaći.

Ivona im nije vjerovala, pa se malo propitala kod susjeda. Oni su rekli da je otac često tukao dijete i zatvarao ga u sobu na tavanu. Majka je uvijek bila protiv toga, ali je on i nju tukao, pa se ona nije smjela previše buniti. I rekli su još da se govori da je otac ubio dijete.

Ivona je sljedeću noć otišla gore u sobu i pitala dijete što treba učiniti. Dijete je samo govorilo: ''Ruže u dvorištu. Ruže u dvorištu. Ruže u dvorištu.''

Sljedeće jutro Ivona je otišla u dvorište do ruža i tamo je sve izgledalo normalno, a onda je počela kopati kod ruža i našla je kosti. Odmah je posumnjala da su to kosti djeteta. Odnijela je kosti odmah policiji. Policija je otkrila da su to kosti nestalog djeteta. Policija je odmah uhitila majku i oca djeteta.

Ivona je otišla na tavan u sobu i dijete joj je samo reklo: ''Sada sam slobodan. Hvala.''

Nakon što je to rekao nastala je jaka bijela svjetlost u sobi i kada je nestala, soba je izgledala potpuno normalno.

Nakon što joj je umrlo dijete i nakon što je ubila svoga muža bez pravog razloga bila je u prevelikoj depresiji i uzela je onaj nož s kojim je ubila muža i počinila samoubojstvo.

Sljedećeg jutra stražari su pronašli u ćeliji oca djeteta očevo beživotno tijelo s veoma bolnim izrazom lica. Mrtvozornik je otkrio da je umro od nedostatka kisika, baš kao da je sahranjen u zemlju živ. Majka je puštena iz zatvora zbog nedostatka dokaza protiv nje.

Policija je pronašla tijela Marka i Ivone u kući. Kuća je poslije prodana nekom mladom bračnom paru.

- 16:02 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>